Nekada davno, prije mnogo godina, kaže usmena predaja, mladi su dane provodili na Korzu, sjedeći na izlogu Generalturista ili s one druge strane, kod Borova. Ništa se posebno na glavnome varaždinskom trgu nije događalo. Biti tamo, pričati s prijateljima i poznanicima, našetavati se od jedne do druge skupine koja ne radi ništa, 'špehati' curu ili dečka koji ti se sviđaju, dobacivati nešto prolaznicima ili paradirati okolo s cigaretom u ustima bilo je, kažu, dovoljno. U glasovima onih koji pričaju o tim vremenima odjekuje zvuk koji razotkriva - doživljaj.

Kojih dvadesetak godina kasnije, ali također davno, Korzo je prestalo biti 'in'. Mladi su dane provodili sjedeći na drvenoj 'rešetki' postavljenoj u središtu Trga Miljenka Stančića, a zapravo umjetničkoj instalaciji jednog varaždinskog umjetnika. Biti tamo, pričati s prijateljima i poznanicima, sjediti na nekom dijelu te drvene matrice pa povremeno promijeniti polje unutar nje, i opet, naravno, smjerno pogledavati curu ili dečka koji ti se sviđaju, bilo je, kažu mnogi, dovoljno. I u glasovima onih koji se sjećaju tih vremena također odjekuje zvuk koji razotkriva - doživljaj.

Vječna mantra o trulome gradu

Mnogo se toga promijenilo u međuvremenu. Nova vremena donosila su promjene u uređenju grada i životnim navikama, a s novim generacijama došla su i nova mjesta na kojima su one provodile vrijeme i stvarale svoje priče koje će jednoga dana pričati drugima glasom koji razotkriva - doživljaj.

Primijetit će tada mnogi među njima kako su im u sjećanja najsnažnije urezani detalji koji ni po kakvim izvanjskim obilježjima nisu nimalo posebni i koji ne mogu poslužiti kao podloga ni za kakvu zanimljivu priču. Pratit će ih to prokletstvo doživljaja za koji ne postoji način za prepričati ga drugima osim možda stihovima čije pravo značenje zna samo pjesnik, doživljaja koji izranja iz sjećanja tek kada se okreneš unatrag, postajući svjestan važnosti toga trenutka kada se nije događalo - ništa. Ili se tako barem činilo.

Varaždin je truli grad, kažu mnogi. U Varaždinu se ništa ne događa. U Varaždinu nemaš gdje izaći. Te tvrdnje vezane uz ovaj grad ponavljaju se kao mantra već desetljećima, ne zna se točno koliko dugo, vjerojatno otkako je 'kultura izlazaka' u potpunosti zaživjela i na ovim prostorima. I koliko god se ponuda događaja namijenjenih provociranju doživljaja i iskustava povećavala ili smanjivala, taj osjećaj prevelikog broja ljudi, podjednako i stanovnika grada kao i njegovih gostiju, ostao je uvijek isti.

Etiketa prekrasnog, ali dosadnog grada

Ta sudbina Varaždina da nosi etiketu prekrasnog, ali dosadnog grada čini se kao nešto što nisu uspjela promijeniti ni najveća događanja koja su povremeno u njemu pronašla svoje mjesto. Nakon što je primjerice Carlos Santana prije koju godinu odsvirao posljednji ton na svojemu koncertu u Varaždinu, ovaj je grad ponovno, gotovo trenutno, postao isti onaj stari dosadnjaković kakav je bio i par sati prije.

Ista je sudbina zadesila naš Varaždin i nakon nastupa Boba Dylana, Manic Street Preachersa, Solomuna Burkea, The Animals...

Ista takva sudbina zadesi Varaždin nakon svakog održanog Špancirfesta, koji svojom uspješnošću u oživljavanju gradskih ulica i trgova tijekom tih deset dana već desetljeće i pol nastoji uvjeriti Varaždince da njihov grad nije grad bez sadržaja. Ali po odlasku i posljednjeg turista, uličnog zabavljača i glazbene zvijezde, Varaždinci opet zatvore prozore i navuku zastore. Ulicama u noćnim satima, podjednako i radnim dijelom tjedna i vikendom, ponovno se čuje tek bat koraka - pasa.

I takav poredak stvari i opću percepciju ne uspijeva promijeniti nikakvo bogatstvo programa. Ne može to promijeniti ni brand poput Varaždinskih baroknih večeri ni nastup vrhunskog korejskog zbora u katedrali, ne može to promijeniti ni fenomalni Groove On ni cijeli niz odličnih koncerata na Kazališnom trgu, ni Rogoz ni Elephant, na to ne može utjecati ni Šuškavac kolektiv ni cijeli niz drugih kreativaca i organizatora, ni umjetna plaža na Kapucinskom trgu pa ni svirke Careva ili Prvog aprila namijenjenih 'širim narodnim masama' na Stančićevom trgu, ne može to promijeniti ni odlično pogođen festival varaždinskih dvorišta, nemoćni su i popularni Kerekesh teatar i cjelokupna produkcija Hrvatskog narodnog kazališta, a kamoli onda program Gradskog muzeja, koliko god bio raznolik i zanimljiv...

I dalje sve ostaje isto.

Što zapravo gradu udahnjuje život

Zašto se to događa, nema jednostavnog odgovora. I gotovo svatko ima svoje objašnjenje, u pravilu parcijalno. No, ono što prečesto zaboravljamo je da životnost gradu ne daju programi koji se nude, nego ljudi koji ih konzumiraju. I, još bitnije, gradu dušu udahnjuje život koji se odvija upravo u vrijeme kada nikakvih sadržaja nema.

I Varaždin je tako, prije svega, ono što se u njemu događa kada se ne događa - ništa. A ako je Varaždincima u Varaždinu dosadno kada se ne događa ništa, onda problem nije u Varaždinu. Problem je u stanovnicima. Dosada, naime, izvire iz duše, a ne iz manjka sadržaja koji je mogu nahraniti. Ili, kako je to netko nekad negdje rekao: dosada je pustoš duše.

Je li vam zaista dosadno u Varaždinu? Za početak, da parafraziramo jednu rečenicu iz gradskog turističkog prospekta: pozvani ste na otkrivanje i uživanje. Sebe.