Nema gorega nego biti star, a biti mlad. Biti ambiciozan, a ne vidjeti mogućnost napredovanja. Biti inteligentan, a okružen mediokritetima. Udati se i roditi djecu ili se opijati. Ispada da oni koji su ostali, zapeli ili odlučili ostati u Varaždinu jedino to mogu raditi. (I koja sam ja?) U globalu gledano nema treće. Ili?

Prije nekoliko tjedana bila sam vani. Društvo je bilo ugodno, ambijent solidan, muzika se nije čula. Na putu prema doma presretne me kolona. Sva sreća da sam spojena na Fejs kao bolesnik na infuziju pa sam zaključila da se kreće na Mariju Bistricu jer sam vidjela postove o tome. Mladi, veseli, razigrani. Krenuli su hrabro trošiti đonove od patika da dođu na sveto mjesto. Osobno nisam taj tip. Osjećam neki prezir prema kolonama. Jedno je kad ideš s nekim u istom smjeru ili kada nekoga slijediš, a drugo je kada ti netko govori koji ti je put. Svaki put je različit. Barem meni u mojoj glavi. No nisam mogla da se ne zapitam koji je moj put?

Sadržaj se nastavlja...

Ako već sreću ne nalazim u braku, koloni ili solidnom ambijentu, što mi preostaje? Ili otići ili se pomiriti. Koji kompromis je onaj koji je lakši, a koji je bolji? Što smo stariji životne odluke i tako se donose u omjeru 49:51, a ne 0:100. Crno-bijelo živi u pjesmama, a ne životima. Svijet je dovoljno velik da svatko od nas može naći svoju sreću u nekom njegovom dijelu. Ali prvo moramo znati što nas veseli. A što usrećuje. Mene veseli živjeti u Varaždinu, ali me ne usrećuje. Jer ne zadovoljava moje temeljne potrebe. Posao, kuća, birtija. Ne, hvala. Ali koja je alternativa?

Otići ili ostati?

Ako s nečim nisi zadovoljan, ili prihvati ili to promijeni. Ili otiđi. U Varaždinu me već osam godina drži posao, posao koji volim najviše na svijetu. Ali sve ostalo je na vagi (osim prijatelja i obitelji) na onoj drugoj strani. Potencijali koji se ne mogu ispuniti, ideje koje se ne mogu realizirati, zanimljivi kulturni prostori koji ne postoje, kafići koji ne puštaju cajke ili hitove osamdesetih i devedesetih. Zapravo je (skoro) jedino što me zanima u Varaždinu kino koje radim, pa ne mogu u tome uživati skroz. Sve to jedan je veliki minus. Iako sam vjerojatno postigla puno, ja bih još.

Ponekad mi dođe da vrisnem. Hobi mi je postao posao, posao mi je postao ostvarenje snova, ali sada mi fali hobi. Rado bih se uključila nekamo, negdje, nešto, ali u što da se uključim kada ne nalazim smisao u kuhanju, pletenju ili planinarenju. Mene zanimaju druge stvari. Mene zanima kultura i umjetnost. Mene zanimaju razgovori poslije kojih si pun elana i novih ideja, mene ne zanima smijanje bedakima, slušanje kaja, mene zanima okolina koja je poticajna. Ne želim se stigmatizirati bilo kojim društvenim nonsensom o ženama i tradicionalno nametnutim ulogama, želim se razvijati, učiti, raditi, planirati, mijenjati. Ići dalje, naprijed. I želim imati oko sebe istomišljenike, ljude svojih godina i kapaciteta i interesa. Ako svatko ima pravo na svoj život i izbor – imaju onda valjda i žene u tridesetima kojima početak i kraj dana nisu kuhača, posao, majčinstvo, štrik za veš ili šminka. Jer ispada da svega ima – bolesnih, sportaša, onih koje trebaju drugu šansu, invalida… osim “nas”. Pametnih, mladih i ambicioznih koji nemaju prostora za izraziti se pa onda ili zamru ili odu, a da nitko nije ni znao da postoje. I da nikada nitko neće shvatiti kakvu su promjenu mogle donijeti.

Što sa sobom?

Za mene je gušt pogledati dobar film, dobru predstavu, za mene je gušt otići van u subotu navečer s dobrim društvom i plesati do jutra uz dobru muziku, za mene je gušt otići u pauzi u centar i zapasti u muving, a ne se popikavati po stolicama od terasa za koje nisam ni sigurna imaju li uopće dozvolu. Za mene je gušt razmišljati, promišljati, stvarati, razgovarati. O smislu, a ne besmislu. Za mene je gušt živjeti tako cijelo vrijeme, a ne samo periodično. Za mene bi bio po tome gušt živjeti negdje drugdje, a ne u Varaždinu. Barem bi bilo muvinga.

I zaista, gledano iz čisto ženske perspektive, što žene u tridesetima koje imaju senzibiliteta prema (neklasičnoj i netradicionalnoj) kulturi i umjetnosti, mogu raditi same sa sobom u Varaždinu u slobodno vrijeme, a da to ne rade same, da to ne uključuje kuhanje, čišćenje, opijanje, planinarenje ili izradu narukvica u jednoj od udruga oboljelih od nečega? Apsolutno ništa. Jedino što mogu je osnovati svoju udrugu. Ali umjesto da čekaju, jer to nisu takve žene, one mogu promijeniti svoj svijet, a time i svijet drugih. Tako će očito i biti. Jer ima još takvih, nezadovoljnih, neostvarenih, zaboravljenih, neizraženih, ambicioznih. Bez obzira jesu li ujedno i udane, majke, i domaćice ili nisu. Znam jer ih sve više upoznajem i sve dijelimo istu fantaziju i stvarnost i potrebu za izražavanjem.